Nada zaista umire zadnja

I umrla je.

 

Oni koji me poznaju, privatno pa čak i površno, znaju da sam izrazito pozitivna osoba. Sve što sam u životu željela, i dobila sam, trudom, radom, znojem i upornosti. Smatram se uspješnom osobom, sposobnom i realnom. Svi koji me poznaju, znaju također da nemam granica… ne znam stati pričati, ne mogu poslušati kad mi se kaže, ne znam reći ne projektu ili dobroj ideji, i kad jednom odustanem, odustala sam zauvijek. Valjda je ovo zadnje granica.

Počela sam pisati ovaj blog da se rasteretim, da me prođu ljutnje kad mi jave da nema više mjesta za mene na poslu…kad mi kažu da je moglo bolje i da će biti bolje, nekad, i kad vidim koga su onda zaposlili i na koji način. Također sam počela pisati da ne plaćam psihijatra, jer kako i spomenuh, nisu me zaposlili da bih bila na platnoj listi negdje, a i pisanje će uvijek ostati, crno na bijelo, zapisano za sva vremena.

Od svih prilika koje sam imala, većinu sam iskoristila. Neke sam suludo odbacila, neke predvidjela, a za nekima još uvijek žalim. Kao naprimjer, kad sam dobila pismo ponude da studiram na prestižnom Univerzitetu u Nottingham-u, gdje sam se prijavila i među desetinama hiljada studenata, dobila šansu. Kad su me prepoznali u US Ambasadi i dali mi priliku da širim znanje putem projekta, te ujedno i na TELTS-u, koji je najbolji i najcjenjeniji seminar u zemlji, gdje sam bila pozvana kao predavač, prvi ikada iz BiH.

Ne hvalim se, najiskrenije, jer sam se davno time pohvalila na fejsu. A zašto onda ovo pišem?

Kao što sam rekla, zato što nemam para za psihijatra :D…. Pišem zato što po ko zna koji put, Krupa mi okreće leđa. Ali ne narod.
I tako mnogima!
Još 2011.godine, kad sam proglašena najboljim mladim autorom u BiH, Krupa je stajala kraj mog imena. Poslije toga, na svim ovim dešavanjima gore nabrojanim, isto Krupa. I na svim međunarodnim konferencijama, opet Krupa. I sve aktivnosti, sve događaje, sve ideje koje su prošle ‘u narodu’, sve je bilo iz Krupe. Pa i ova konferencija što sljeduje, opet Krupa.

A ja od Krupe, šta imam?Sem ljepote grada i dobrih ljudi, nista. Ni da podrže ideju, ni da pomognu zajednici, ne meni! JEr meni i nije pomoć potrebna. Imam ovaj blog, da me liječi… I imaću uvijek Njemačku, gdje za rad barem imam krvave ojre.

I kao što kaže jedna moja prijateljica maloprije u poruci: ‘Tuko, pakuj se i idi. Hem znaš jezik hem si sposobna ko strijela(šta god ovo značilo)! ‘

 

Na vlastitu odgovornost, drugi dio – satirična oda

Danas sam, nakon više od tri mjeseca, vozila kroz kanjon, na svoju vlastitu odgovornost. I kao i prije, i sad me veselio kanjon, ljepote rijeke Une, drveće koje, kad je lijepo vrijeme napravi tunel svojim krošnjama i pušta sunce tek da proviri, i obasja ljepotu zelenila, dok zimi, ledenice ukrašavaju planinu i daje joj bajkovit izgled i magičan sjaj. Kad je ovako tmurno, Una dobije žalosnu boju, smeđu i prvljavu, al’ je zaigranost ‘vadi’, i opet, osjećaš se kao da si tamo gdje pripadaš. Baš uživam voziti kroz kanjon.

I danas, nakon dugo vremena i nakon znakova upozoronje, pođoh kroz kanjon, na svoju odgovornost. I nije baš svejedno. Kad vidiš onu tablu, nešto te stegne u stomaku. Da l’ je to bijes koji osjećaš prema onima koji su je postavili, ili pak mali strah, da ipak možda stoji sa razlogom?! I polako, uzdahnem poslije table i krenem, hrabro. Možda ipak ima nečega…

Tih petnaest kilometara, koliko je opasnost prisutna, zaista sam se osjećala ugroženom. Toliko ljepote čovjek ne može podnijeti. Mah, i ta smeđa boja Une, i te kapnice što padaju sa planine, to je oduvijek bilo. Pa i ti kamioni, zbog kojih na istim mjestima stajemo, rikverc, prva , udari, stijena, stanes malo, popricas sa ljudima… Sve isto!

Al’ ta tabla…
Nešto razmišljam zašto bi ta direkcija  to uradila… Mora da postoji neka velika opasnost. Tako su nas prije lijepo čuvali. Vazda sam, kad bi išla u Bihać, osjećala se tako sigurno, jer sam znala da idem na nečiju odgovornost i da će me uvijek čuvati. Ah, kad malo i razmislim, ta koliko im para dajem, i moraju. Pa na plati, de postotak za ceste. Pa zdrastveno, de za ceste. Pa gorivo, de de za ceste. Onda osiguranje, daj za ceste. Odes u bolnicu, daj injekciju, deset maraka, i daj cener za ceste. Daj djetetu kinder jaje, de i za ceste.

I vraćam se tako, noć, milina voziti, nigdje nikoga. U tih petnaest kilometara, tri auta. A i gdje će, utorak navečer. Na vlastitu odgovornost, utorkom naveče ni nokte ne smiješ sjeći.

Kapnice padaju, prepadne te koja. Poneko svjetlo sa one strane Une. Zablicalo i ono, da me upozori, a ja naprijed, kao da imam misiju. Mrak, tišina, kiša negdje. Odjednom mi se upali svjećica za eirbeg, a potom i za mjerenje kilometraže(do tada, iz nekog razloga, nisu radile). Potom se upali i brzinomjer i napokon vidjeh koliko idem. HA!

Vanzemaljci. Zato! Radio prosvira, pa opet se zagasi. Čudne vibre su u tom kanjonu.

I prolazim tablu koja me obavještava da je sad sigurna, da mogu na neciju odgovornost slobodno da vozim. I taman da odahnem, kad neka budala ide direkt u mene. Pretiče neki jadni mali autic, klio meŠčini, i dva velika svjetla jure ka meni. Uleti u zadnji čas, makazice kažu da se zove termin, ja zanijemila, nit’ kočim nit dodajem gas, samo klizim, na nečiju ogovornost, a on nesta iza krivine. Sreća hej, pa je poslije table. Onako, bilo bi na moju odgovornost!

Ode kupiti sad nesto za smirenje i dati, Bog im dao, i za ceste šta…

Na vlastitu odgovornost

Pisala sam i prije o Krupi,  o onome šta smo i kakvi smo. Pisala sam i pričala nebrojeno mnogo puta o Uni, mostovima, o Adama kao vječnim prijateljima onih koji razumiju jezik ljeta u Krupi, ljepoti kraj Une. Moj je grad najljepši, zato što je moj, naš, rođeni, iako nas je većina rođena u Bihaću. I ovdje, već nekoliko decenija, živimo na vlastitu odgovornost.

Rođena sam, na vlastitu odgovornost, davne 1986.godine, uz veliku nezgodu, na dan Titove smrti. Poslije toga, nesto kratko, živjela sam na odgovornost svojih roditelja, u svome gradu, okružena svojim snovima. Pa i kasnije, kad smo se opet, nasvoju odgovornost, vratili u srušene snove i zidove, u razorene mladosti i djetinjstva, opet smo, na vlastitu odgovornost, ciglu po ciglu, želju po želju, san po san, slagali!

I sad, dvadeset godina poslije, dok na vlastitu odgovornost pišem ovo, osjećam da u zraku dolazi miris proljeća, onog Kruposkog, najljepšeg, kada siva kabanica polako uhvati svoje okrajke i povuče se u neke druge krajeve, a moja Krupa obuče vesele zelene i plave odore, vedre boje koje nas prate do kasno u jesen, obgrli nas i obljubi raznolika ljepota naše Une, a nebo pošalje najbolje vibracije. I sve to na našu vlastitu odgovornost.

I svaki put, kad krenem iz Krupe, na jednu ili drugu stranu, moja me prijateljica prati, i svojom ljepotom obasjava, sve do Bihaća ili Novog, i tiho mi priča priče o postojanosti, konstantnoj prolaznosti, ljepoti i vjernosti, o jedinstvenosti i onim njenim najljepšim bojama, koje uzimaju dah. I na obje strane, na svoju vlastitu odgovornost, udišem život, i mašem Krupi, koja ostaje u retrovizoru i znam da ću se vratiti.

Moj je i kanjon i znam mu svako stablo, svaku stijenu i krivinu, svaku rupu na putu, svakoj lisici prelaznu tačku. Znam i gdje mogu stati da poslušam žamor Une, a gdje da ulovim najljepši šumski zrak. Najviše me izaziva njegova jutarnja ljepota u proljeće ili ljeto, kad se sunce probija kroz grane, a lišće odiše svojim sjajem. Ili kad navečer, dok se zvijezde veselo skupljaju u svoje sijelo, mjesec obasja cestu, kao vodilju, a ja , na svoju odgovornost, stanem u sred kanjona i slušam…samo slušam. U šumi šušti, Una žubori a zvijezde odozgo šapuću mile pjesme.

Meni znakovi ne znače ništa sem ograničenja onih koji su ih postavili, jer ne znaju priču od početka. Na svoju odgovornost svako jutro iziđem, suncem obasjana, pozdravljena od sve tri bogomolje, Starog, vječnog momka, ljupkih labudova koji su našli utočište, i moje Une, drage prijateljice. I na svoju odgovornost koračam Krupom, kao i godinama prije, i godinama koje dolaze, jer život i jeste na vlastitu odgovornost. Sve dok ga ne označite pločom.

Tad se više ne zove život!!!

priča o…

Riječ je najmoćnije oružje, koje ne traži krvoproliće, ali može izazvati isto. Riječ je pokazatelj mogućnosti, a vapaj potrebe. Koristite riječi za istinu, jer laž već dolazi u raznim drugim oblicima.

Riječi, koje nisu nikome specifično upućene, najčešće same nađu svoju metu, odnosno meta prepozna njih. Zato su riječi svetinja, koja se polako izgovara, s oprezom piše, i koja se ne može vratiti. Jer jednom izgovorene, ostaju.

Previše ja tih priča imam o starim nenama, iznemoglim staricama koje nemaju nikakvog posla nego da prepričavaju neke priče od prije skoro stoljeća. To su obično priče koje niko neće da sluša, koje je neko već desetinama puta preslušao i koje su toliko puta ispričane, proživljene, da se same pričaju, lakoćom.

Kad sam radila u jednoj područnoj školi, često sam na autobusnoj stanici susretala jednu staru majku, uvijek u isto vrijeme, svakog utorka. Mnogo je utoraka prošlo, dok jednom nisam stala, jer sam autobus koji je trebao pokupiti, pretekla u Otoci, a zima je bila neizdržljiva. Zakočila sam polako, i kroz otvoren prozor upitala da li želi da je povezem. Bila sam se pripremila i da joj objasnim ko sam i gdje idem, te kako je ledeno, no ona me samo pogledala i ušla u auto. Uredno se zavezala, rekla mi kako se zove i da ne voli da priča dok se vozi. Krenula sam promatrajući je ispod oka, kad god sam imala priliku, a ona je, držeći svoj ceker na koljenima, stiskala ruku jednu o drugu. Kad smo skoro prišli gradu, rekla mi je gdje ću joj stati i da je ne čekam. Nisam joj baš htjela objašnjavati da je nisam ni planirala čekati, te da moram na posao. Dok je izlazila, svojom izmežuranom rukom je uhvatila moju, kao pozdrav i samo je stisnula.

Iako sam nebrojeno mnogo puta sama putovala na posao, i vraćala se, nikad tišu vožnju nisam imala.

Kasnije, kad sam joj još jednog utorka stala, počela je pričati a ni zakočila nisam harno. Ispričala mi je sve od 1941 pa do dana kad sam je srela, a sve svoje rođake mi je opisala temeljito i sa tačnim podacima rođenja. Kad sam joj stala, nisam znala ni kako se zovem ni gdje sam pošla, a ona je i dalje sjedila u autu i pričala kako joj se krava telila dugo, al’ je ‘fala bogu dobro. Kad je završila sa dijagnozom, okrenula mi se i opet me uzela za ruku: -Nisi pričljiva nešto bog zna?

Nasmiješila sam joj se, klimajući potvrdno glavom.

-Onaj dan kad si me vozila, bila mi je sestra umrla. Da sam ti šta rekla, zajecala bi’. A sramota, kad si mi stala. A Bogam’ da si šta rekla il’ me štošta pitala, jemde bi te poslala…uh…bome… A bila je tako tiha ko i ti. Fina!

-Fina veliš?

-Pa tako…škrta sestro riječima! Al’ znala je kad reče…. da reče. Ode sad.

I slijedećeg utorka sam je pokupila na istoj stanici u isto vrijeme. Pričala je više od prošlog puta. Još mi duguje period od 1973-75. Al’ tad se sjetila sestre pa je malo šutala. Šutnja je, često, najbolji lijek za tugu.

A priča… Priča je za otklanjanje tišine, kad se ništa pametno nema reći.

Vijeće prvo!

Mnogo godina unazad pokušavala sam se oduprijeti politici, bježeći od nje kao od vraga. Nisam znala koje su stranke koje boje, osim kad bi bili izbori, pa bih te boje iscrtavali svugdje po gradu, dok ih ne ispere kiša ili ih uklone radnici koji se onda tim istim facama smiju i komentarišu njihove života ili životne odluke.

Mi smo malo mjesto. Iskreno, većina zna više o nama nego mi sami što znamo o sebi. Često znam se začuditi psihološkoj analizi koju neki poznanik uradi o meni, od boja koje često nosim, odluka koje donosim te koliko s kim provodim vremena i šta radim.

‘Znam joj čehru’, jednom mi je rekla jedna žena, dok sam joj prepričavala i opisivala situaciju u kojoj sam se našla. ‘ ‘Ta ona glumi? Znam je dok je vunene podgaće nosala…’

Naučila sam vremenom da ne može se biti nikad siguran u ono što će drugi čovjek uraditi, reći, napisati ili pokazati. Vjerovala sam na riječ, dosta puta, i prečesto ostajala sama u tom uvjerenju, razočarana rezultatom, pogođena urađenim. Prečesto sam bila uvjerena u činjenice, u ljudskost i ono sveto obećanje, da ‘riječ’ data, oči u oči, znači sve, a na kraju se svede da ne vrijedi obične pare.

Danas sam bila na sjednici vijeća Općine Bosanska Krupa. Ovo je prvi put da sam učestvovala jednoj takvoj sjednici i otišla sam bez predrasuda, bez nekih prethodnih stereotipa i uvjerenja. Čula sam razne priče o cirkusima koji se gore dešavaju, te sam nekoliko puta čak i slušala preko radija neke simpatične isječke pojedinih sjednica. Danas sam ciljano otišla da čujem, da vidim i spoznam šta je to politika, odnosno kakva je to politika koja vlada mojim gradom, danas, i zašto!?!

Prvo i glavno pitanje danas, od mnogo ljudi koji znaju moju namjeru da pišem blog, da kažem svoje mišljenje i da iznesem vlastita iskustva o onome što vidim, odisalo je i vrištalo užasom, strahom i ushitom. ‘Zar se ne bojiš da će te uništiti? Misliš da te neće pokušati ušutkati??? I slična pitanja.
Razmišljala sam dosta o tome danas. Prije par godina također sam počela pisati blog i tad mi je ‘rečeno’ da smanjim strasti. Tad je bio u pitanju (i tada nesiguran) posao, mogućnost napredovanja, voljeni grad i nemogućnost rastanka, a danas mi je skoro jedna noga negdje drugdje, iako se krljvu borim da ne idem iz B.Krupe.

Danas, kad sam čula ova pitanja shvatila sam koliko se ljudi boje, koliko su ljudi u krivu i koliko ne znaju svoju pravu moć, odnosno ne znaju ko je ustvari moćnik a ko sluga.
Moć vijećnika jeste u tome što su, mojim glasom, NAŠIM glasovima došli na tu poziciju da u moje ime, NAŠE ime, rade i unapređuju naše životne standarde, da svima NAMA bude bolje. Ti isti vijećnici su , u službi naroda, dužni da za svakog građanina, koji je njima dao glas, doprinesu u cjelosti i taj vijećnik treba da bude svjestan da nije došao tu zato što je najkvalitetniji od svih, školovan i treniran za to mjesto, već što ga je neko birao po raznoraznim kvalitetama, oblicima i razlozima.
Danas sam bila gore, slušala i čudila se kako sam i zašto neke uopće birala! Jer kako kaže Platon – ‘mjerilo svakog čovjeka je njegovo postupanje kada ima moć’, -a pojedini svoju moć su pogrešno shvatili.

 

Neću uopće komentarisati početak, ni koliko je pauza bilo u prvih pola sata, te kako je najlakše shvatiti ko je koja stranka(ne samo kako sjede, već i kako glasaju), ali što mogu reći jeste da većina gleda samo svoj lični interes. Nema tu generalnog nekog interesa(čast pojedincima) koji se bavi građanima ovog lijepog nam grada, već koja ulica, naselje ili zaseok neko živi, za to traži! A recite mi onda zašto ste išli od vrata do vrata, zvali na telefon ili presretali po Krupi, zašto ste pravili koncerte i lijepili plakate, obećavajući građanima, SVIM građanima isto, ako vas na kraju samo brine vaša avlija? Izgleda kako koja mjesna zajednica izabere svoga, toliko mjesnoj zajednici! Pa zar i izbori onda ne bi tako trebali da funkcionisu, po mjesnim zajednicama, pa da se izbijemo?

Čast izuzecima također, ali pojedini ljudi nemaju svoje mišljenje. Svako glasanje izglasale su boje, koje su se miješale ovisno o koalicijama, klubovima ili ‘glavnom’ u stranci. Kako je ‘klub’ glasao, svi su vijećnici tako glasali. Rijetko je ko imao svoje zasebno mišljenje, i skoro nikad se nije desilo da je neko protiv ‘svog’, a tako smo(stvoreni) različiti!

I šteta opet, kažu mi, što nisu drukčije tačke bile danas, jer , kako opet kažu, zna biti veliki cirkus, meni je ovo izgledalo kao školsko takmičenje iz demokratije, gdje su svi pripremili nešto kod kuće, niko nikoga ne sluša dok priča, jer je već sve spremno, a žiri će na kraju odlučiti ko se bolje pripremio.

I opet ponavljam, čast izuzecima, ali sam očekivala možda više i jače argumente, možda više inicijativa za narod i možda ‘pojednince‘, koje smo baš i birali zbog njih samih, da svojom glavom misle, i bez da se uzma pauza i dogovara šta je dobro za koju boju, već da se zajedničkim snagama, vas 25 zapita Šta je bolje za Bosansku Krupu i građane?!

Jer zato smo vas i birali!!!

Do slijedećeg puta, do slijedećeg vijeća! I nadam se da će slijedeći put,ako imate vremena, biti više ljudi koji će posmatrati gdje se naša budućnost kroti.

 

 

Bosanski lonac na krajiški

Svugdje u svijetu ima nepotizma, ‘guranja’ nekih svojih ljudi, za svoju korist i korist onoga što radiš, umrežavanja istomišljenika, jednakih po uvjerenjima i načelima. Čak je i novoizabrani predsjednik Amerike zeta zaposlio u svoj kabinet, gdje su se provjeravali motivi i nepotistička crta… Ono što se dešava kod nas, u Bosni, u Krajini uopćeno, nije više ni nepotizam, niti ‘namještanje’. Ovo je nevjerovatna predstava, koju je Dzordz Orvel, još u ono vrijeme, uljepšao pa i daozaključak, kakav mi, ovdje, ne možemo ni komentarisati.

Bitno je da je iz stranke, da je iste boje i mišljenja, nebitno je ima li kakvog kvaliteta, vještina, sposobnosti, pa i znanja, barem da napiše kvalitetan CV, biografiju za jedno ministarstvo, jednog ministra, predstavnika svih onih obrazovanih ljudi koje će predstavljati!!!

Nova ministrica obrazovanja USK, na jednom papiru, u par recenica, uspjela je da sažeto napiše sve svoje uspjehe, sva poslovna i obrazovna dostignuća i sve svoje sposobnosti. Stavila sam taj ‘papir’ na fejsbuk, šerala, i tek kad su počeli komentari shvatila sam koliku sam grešku napravila. Moj opus prijatelja nije samo iz mog grada i kantona, već i drugih država. Moja sramota, što me predstavlja jedna takva osoba, odnosno što naš obrazovni sistem će da predstavlja jedna osoba kojoj nije bilo važno ni da napiše, dopiše, slaže ili izmisli još informacija o sebi, za svoju biografiju, za mjesto MINISTRA OBRAZOVANJA, je nešto što ne dotiče samo mene i moje kolege u prosvjeti, već bi trebalo da dotiče svih nas… Da ne govorim o sposobnostima i znanju, usavršavanju i iskustvu koje treba da ima da bude ministar! Ma i da radi u ministarstvu samo!!!
Ona je poglavar obrazovnog sistema, ona koja određuje kako će naša djeca učiti, naši nastavnici predavati, naša budućnost ličiti.
Njena sigurnost da će biti ministrica, bez imalo kompetencija za to mjesto, bez imalo truda da napiše nešto bolje, kao jedini preduvjet za ‘taj’ posao, je sramotan primjer današnje politike, uređenja, vladanja i našeg šutanja.

Još jednom je Krajina pokazala da je humoristički nastrojena, i da pored Cazinske audicije, koja ‘ide’ za novu godinu i koji mjesec poslije, naša politička audicija konstantno, bez imalo pauza, svojim humorističkim usponima, emitira se svakodnevno, uvijek sa novim sadržajima, starih navika.

Evo do kraja ovog posta više me nije sramota ni mojih ‘stranih’ prijatelja, već djece kojoj ću sutra pogledati u oči, kojima godinama ‘trubim’ da je edukacija, raznovrsnost u znanju i umijeću, konstantno napredovanje, te RAD; RAD I RAD od iznimne važnosti da budu na dobrim poslovima i cijenjeni!

…kad je važno da samo poznajete internet, zar ne?….

Korak prvi

Prije nekoliko godina imala sam priliku da se uključim u politiku, odnosno političku sliku našeg malo mista. Zašto kažem sliku?

Prvo, visila bih prvo po banderama, a zatim možda i u nekim novinama, kao ženski udio stranačkog tijela, koji se ne bi pitao ništa i ništa se od mene ne bi očekivalo.
Drugo, zato što bih bila još jedna ruka u zraku, jedan glas kojim bi se manipulisalo.
I treće, zato što bi, stranka ispred koje bih zauzimala mjesto, mogla da se diči mojim personalnim uspjesima, kao svojim vlastitim.

Ovo sve što sam navela ne znači za svakoga isto, niti je svaka žena u vijeću, skupštini, parlamentu ili gdje već u ovakvoj ulozi, nego ovo je bio prvobitni plan tad, za mene, od njih!

Pošto imam problema sa ponašanjem, odnosno izražavanjem vlastitog mišljenja, koje kažem na glas i kome treba, kulturno sam odbila, iako od tada , ikreno, hajra nemadoh. Al’ otom potom – kako reče jedna stara majka, koju sam jedne prilike vozila kući, kad sam krenula na posao u jednu područnu školu. Imala je negdje oko sedamdesetak godina, stara, iznemogla, bolesna. Baš iz bolnice krenula kući. Osam kilometara bi trebala pješačiti, pa će ti meni ‘Ah sinko, neće mi niko ni stati nego učiteljice’…
Pitala me čija sam, zna mi porijeklo, pita je l’ mi nane umrla i koliko djece imam. Potom prokomentarisa moju frizuru, te se, kad sam joj stala kod kuce da iziđe, nagnu i uhvati me za ruku:’Nećeš se ti ovdje moj sinko dugo zadržati. Nisi ti nimalo naša…al otom potom’…
Ne zamjerih majki, znajući svoju tužnu sudbinu, al’ sam se uvijek pitala šta je ono ‘naša’, ‘vaša’, čija već…

Baš kako se i ispostavi nisam ni naša ni vaša, pa eto Bog je kadar da nisam ni sva svoja, kako kaže ovaj ‘normalan‘ narod, pa sam se odlučila da se uključim u politiku. Ovaj put aktivno i posve legitimno, bez slika i postera na banderama, bez ijedne marke za kampanju, bez članarina i veza. Odlučila sam se, kao građanka ovog grada, uz tek poneku ambiciju da bude bolje, politički da se angažujem, u smislu vjernog pratioca dešavanja ove naše male političke scene. Na blogu, kako i majka reče u razgovoru ‘pričaš sinko trista jezika, a govoriš samo jednim’, opisivat ću svoju političku angažiranost i prenijeti onima koji su me voljni čitati. Ko nije, halalim mu, i pozdravljam onako tristojezički!

Moj prvi politički angažman ću otpočeti na sjednici vijeća slijedećeg ponedjeljka, gdje se radujem prvim informativnim i edukativnim faktama, koje će me voditi do mog cilja, da jednog dana, budem u potpunosti politički pismena.

”Pošto je iščeznuo onostrani svijet istine,  zadaća je povijesti da uspostavi istinu ovoga svijeta”!*
Budem pokašala 😉

 

 

*Karl Marx

Od početka…

Prije par godina sam ‘otvorila’ blog i počela piskarati o kojekakvih problemima koji su me tištili, prozivajući tako neke direktore, vlastodršce i šalteruše, dobijala sam po nekoliko poruka da se manem toga jer nikad neću dobiti posao. I eto , osam godina poslije, nakon što sam poslušala savjete, nit’ sam dobila posao, nit’ se bolje osjećam što sam prestala pisati.

No, evo prilike da opet počnem, sad kad sam rasterećena od kojekakvih ‘poslovnih’ prilika i neprilika, ljudi od kojih ‘sam ovisila’, ja i moje poslovanje.

Nije da ni sad nemam strah da me neće neko ‘zagasiti’, obzirom da zakoni u ovoj drzavi su zakon divljeg zapada, ali jedno je sigurno, da riječ najdalje ide, najglasnije odzvanja, najvise kaže i ostaje živa, za sva vremena.

Ostajemo da vidimo, šta i kako će biti, a ja ću, kao i one godine kad sam objavila svoju prvu knjigu, pisati radi sebe, da olakšam i ovo malo duše što je ostalo. Samo ovaj put neću pisati fikciju, neću izmišljati likove niti stvarati radnje, nego ću lakšim putem opisivati stvarnost. Radujem se!

Možda ću ovaj put, mjesto brda pohvala, novinskih članaka i tapšanja po leđima, imati više sreće da kažem ono što želim. A i nemam vremena više da pišem knjige.

ZA spas kulture i nas samih!!!

Vjerujem da u svakome postoji onaj okidač, koji kaže DOSTA! Već neko vrijeme gledam kako kultura potanja, u mutnu rijeku koja je nosi daleko u neke druge krajeve. Već dugo se isti problemi protežu kroz našu malu čaršiju, od vrha pa do dna, od Huma do Otoke dole. Nije li vrijeme za jedno dosta?!

Često sebi naredim da šutim i ne govorim ništa, ne pišem i ne ukazujem na pogrešno. Ne mogu vjerovati da u Bosanskoj Krupi, koja se uvijek isticala po bogatoj i raznovrsnoj tradiciji i baštini, historiji i ljudima, jedan ili ni jedan čovjek ne dođe na promociju knjige. Ne, nije to do pisca, to je do ljudi. Ne mogu vjerovati da na izložbu slika dođe samo familija osobe, i niko više. Ne mogu vjerovati da Dom kulture služi za sjednice vijeća, plesnu salu i radno mjesto radnika Doma i ni za šta više.

Nepoznat pisac, pa niko nije došao. Nepoznat slikar, fotograf, grupa…
Naravno da je nepoznat kad niko ne čita, niko ne dolazi niti prati kutluru. MOra biti nepoznat.
DA li znate ko je Ismet Bekrić??? Da li znate ko je Šimo Ešić? Da li znate ko je Admir Mujkić? Znate li samo koliko je pisaca, slikara i ostalih umjetnika prošlo kroz naš grad? Koliko ih je čitalo ili izlagalo u našem gradu?

DA li znate da je naš grad imao jednu od najbolje opremljenih biblioteka? Da li znate da imamo tolike vrijednosti u galeriji da ne možemo životom garantirati za njih? Da li znate da se u našoj Maloj sali Doma kulture održalo desetine promocija, pa i naših sugrađana? Da li znate da je sve to prošlo bez vas???

Jako je tužno, ružno i primitivno da se jedan Dom kulture (onakav Dom kulture) drži u tajnosti, u pukoj tajnosti i mraku, u beznađu.

Ne moraju svi voljeti kulturu! Ne moraju svi ni pratiti kulturna dešavanja. Ali oni koji glume da su gospoda, koji se pušu i razbacivaju po gradu svojom načitanošću i produhovljenošću, barem bi trebali pročitati šta znači gospodin, koja je prava definicija. Također oni, koji imaju stalni posao i kojeg se čvrsto drže, a čije reference ili barem najblaži opis zahtijeva neku kulturnu aktivnost, pasivnu angažiranost ili čak opis posla, oni bi trebali barem se pojavljivati.

Oni koji educiraju, postavljaju primjere i daju ideje, oni koji se tim idejama vode kroz svoja moralna i društvena načela, oni koja ta načela prenose u nove generacije, oni bi trebali ponekad došetati do doma.

Kad bi po definiciji za pojam akademski građanin očekivali rezultate, a akademskih građana danas ima puno sudeći po akademskoj diplomi koju imaju, onda bi kazališta, domovi kultura i ostale kulturne institucije bile krcate, ali nažalost definicije nisu nužno i pravilo!

Kultura je nešto što je u Krupi oduvijek bila smjernica, ugravirana tabla sa velikim slovima velikana, kulturnih dešavanja i ljudi koji su ta dešavanja pratili.

Pustite više teška vremena i narod kojemu nije ni do čega! Pustite više puste priče o tome kako je narod u besparici i traži kako da preživi pa mu nije do promocija, knjiga, slika i ko zna čega. Pustite više i priče kako je Dom kulture daleko, kako su promocije kasno, kako su slike skupe.
Nije skupo ni otići u disko pa platiti ulaz 15KM i popiti jos 45KM?! Nije skupo! Nije teško otići do parka pokraj Doma, za ko zna šta, al’ je do Doma daleko.

Uprazno pričam, ali neka, pričam sebi i opet ću.

I zato

POZIVAM sve sugrađane, sve kulturne radnike, umjetnike, pisce, fotografe, slikare, muzičare, …Pozivam sve one koji su i malim dijelom prosvjetljeni, i koji žele spasiti ovo malo kulture što je ostalo u našem gradu.
Pozivam sve one koji žele pomoći da se primitivizam i nazadovanje iskorijeni na početku, da nam djeca ne citiraju Cecu i Seku, i da misle da je Dom kulture kafić ili sala za odžavanje sastanaka vijeća.
Pozivam sve one koji misle da mogu i da treba da reagujemo, da pokažemo da smo brojni i da želimo, da se u subotu, 21.11. u 12h nađemo ispred Doma kulture Bosanska Krupa, na jednoj neformalnoj tribini i da podijelimo ideje, opaske, rješenja i primjere kako da se vratimo na bilo kakav kulturni kolosijek, da vratimo dostojanstvo Bosanske Krupe i njenih građana.

Ja odbijam da prihvatim provincijalizam. Odbijam da se odreknem kulture, makar sama bila u subotu. Odbijam, jer mi to moj odgoj, moje dostojanstvo, obrazovanje i obraz ne dozvoljavaju. Odbijam, jer smatram da su me moji sugrađani Šehići, Ćopić, Šuvalić, Keranović i ostali bolje naučili. Dugujem to njima i svome sinu!!! A dugujem to i Bosanskoj Krupi, a i mnogi od vas!!!

Ako je vama dobro i sve odlično, zaboravite me. Ja ću ionako stalno pisati, i vjerovatno vam stalno ići na živce, a vi me kulturno blokirajte!!!

Zlatna ruka

Ubogi jauk jedne majke, dok sjedi na pragu ruševne barake, koju naziva dom, obgrljena trojicom kršnih dječaka, sinova, jednog dana muškaraca koji će ponijeti breme svog vlastitog života i vlastite sreće. Prilazim najmlađem, plavokosom i plavookom mršavcu, koji je uhvatio majčinu suknju i skriva se iza nje.

-Kako se zoveš – pitam ga tiho, dok ostali unose stvari u baraku, raspoređujući one ledene, za frižider, ispod prozora, samo eto da negdje budu.

-Muharem – tiho odgovara.

-Koliko imaš godina?

– Šest – pokazujući rukom četiri.

pogledam prema starijem bratu, a on potvrđuje dječakove godine, one izrečene i smješkom me gleda i kao da želi reći da ne zamjerim.

I nisam zamjerio, ne, pa tek je dječak pomišljam. Pogledam ga opet, a njegove plave oči veselo me i šibaju i zabavljaju, buneći mi emocije.

Pokazujem svojim rukama kako izgleda šest : – Moraš naučiti brojeve!

-Znam brojeve.

-Ideš li u školu?

– Sutra – veli dječak, smješkajući se.

Pogledam opet prema starijem bratu, i dok majka razgovara s kolegicom koja joj je uručila nešto novca, brat govori da će Muharem u školu u septembru, što je za njega sutra, pomišljam.

-Da li želiš ići u školu?

-Mnogo želim. Biću najbolji đak. I imaću pravi posao. I kupiću mami kuću.

-Odlično. Kad kreneš u školu donijeću ti torbu i sveske. I knjige- govorim s ushićenjem.

– Nikad te više neću vidjeti – progovori dječak kao veliki.

Zašuđen sam stajao i gledao u to malo stvorenje i razmišljajući o njegovim riječima, ponovim: -U septembru ću ti donijeti sve za školu, obećavam.

– Ne obećavaj ako ne možeš ispuniti. Nikad ne obećavaj. – okrenuo se i ušao u baraku. Negdje daleko od vrata spustio je svoje malo tijelo na pod i vjerovatno zaspao, jer ne smijem pomisliti da je k’o veliki otišao razmisliti o svojim riječima, o mome obećanju.

Majka nam maše, a mi se udaljavamo s tog usamljenog brda, dok se u mojim mislima igraše dječakove oči, ozbiljne riječi i sitne godine.

I zaista, nisam otišao tog septembra, niti slijedećeg jer me bilo sramota što sam prekršio obećanje. Nisam stigao otići pred početak škole a niti cijelu zimu jer sam otišao na fakultet i manje sam razmišljao o tuđim problemima. Tad su moji bili najbitniji, a Muharem je ionako dobio stvari za školu, kolege su odnijele.
Muharemova sudbina je teška. Otac pijanac, majka bolesna. Tri su sina, školske uzrasti, čili i veseli, a život ih udara sa svih strana. Nemaju jesti ponekad, ali nikad nisu kukali. Nemaju čarapa zimi, ali i dalje gaze prema školi.
Mustafa, najstariji, vjeruje da će jednom biti bolje. Mirsad, srednji, kaže da će početi raditi čim završi osnovnu školu. Neće ni jedan ići u srednju, posao čeka.

Svašta su vidjeli, svašta doživjeli. Njihove mlade godine su sve to stiočki podnijele i sad će dalje, sami. Otac je u zatvoru, jer je pretukao majku i dvojicu starijih, a malog nije mogao uhvatiti. To su Mirsadove riječi. -Mali je snalažljiv, zna uteći.

Nisam o njima mnogo razmišljao, samo ponekad, kad vidim u gradu sirotu dušu, da prosi. Sjetim se malog Muharema, njegovih plavih očiju i mudrih riječi. Koliko dijete može biti mudro?!

deset godina je prošlo, od onog septembra kad sam trebao da odem do Muharema. Sjedio sam u kući, kraj prozora i razmišljao o tom dječaku. Šta li se desilo s njim? Šta se desilo s njima?

Na onom istom brdu, novija kuća, ali bez vrata i prozora. Kokoši hodaju okolo, a starija žena pere veš na bunaru ispred. Pozdravim se, a tek kad se okrenula prepoznajem onu ženu, od nekoć, dosta stariju i umorniju. Nema dječaka. Nema ni muža. Sama.

– Sve je prodao. propio. i ubio se na kraju. Opet živim u šupi.

zaplakala je. Suze bješe kristalne i iskrene, toliko da me svaka dobolila.

-Gdje su dječaci?

-Mirsad je u zatvoru. Krao drva. Puno će biti, kažu. A Mustafa je umro od tuberkuloze. Prije pet godina. Teško sinko, teško.

Zatitralo mi je lijevo oko, a to mi se dešava kad sam nervozan. Ruka mi poleti ka oku, i primjetih da se tresem kao prut. Jedva izgovorih : -A Muharem?

-U školi. Ta on ne odustaje. Haman ne znam jesam li sretna zbog toga ili tužna. Nemam sinko s čim da ga školujem, al hoće. Obećao veli.

blago sam se nasmiješio, ali i rastužio na momenat. Kako dječak u ovim uslovima uči? Kako se školuje?

otišao sam do srednje škole i raspitao se za njega. I zaista, bio je najbolji đak u razredu, redovan i primjeran. Direktorica se čudila kad je čula kako živi, a ja sam se čudio što to niko ne zna. potom sam ostavio i njoj nešto novca, za njega, za familiju. Nisam imao hrabrosti suočiti se s njim.

Prošle su godine. Prošli su svi oni teški dani kad sam se budio preznojen i opterećen Muharemovim očima i svojim prekršenim obećanjem. Moja me supruga uvijek pitala šta se dešava, ponekad nije vjerovala da je samo tužna uspomena u pitanju, a djeca su me propitkivala i čudila mojim odgovorima. Nisam spominjao Muharema, nisam želio dijeliti njegovu sudbinu.

Deset godina nakon zadnje posjete odlučio sam sve ispričati supruzi i djeci. Spakovali smo se tog popodneva i krenuli vidjeti Muharema, posjetiti njegovu majku. Supruga je stavila u kovertu nekoliko novčanica, u stari kofer moju staru osjeću i objasnila djeci koliko je važno biti darežljiv i pažljiv.

– I paziti šta obećavate – dobacio sam.

Vozio sam polako, s strahom u plećima.

– Asfaltirali su – rekao sam naglas, sretan i ushićem. – Bilo je vrijeme da im asfaltiraju.

djeca su gledala sve te njive, plodne i sarolike, dajući najljepše zdrave plodove.

– Ovo nije bilo prije. Neko je fino smislio sve ovo. Vidi kako je ograđeno, posloženo lijepo i isplanirano – pokazujem na velike ravnice pune zasjeva.

Supruga je tiho komentarisala da je vjerovatno teško Muharemu i njegovoj majci živjeti pored toga svega, u neimaštini.

-Sigurno jeste. Ali ljudi su dobri ovdje, pomognu. Sigurno im daju nešto.

Vozili smo se još par minuta, kad sam zaprepašten zakočio.

-Otjerali su ih?! Srušili su im kuću? Šta je ovo?

Velika porodična kuća na mjestu Muharemove. Velika ljulja i sto, i roštilj i cvijeće. I onaj bunar.

Ušao sam na vrata ograde,i ljut i tužan. Starija žena sjedila je ispod kruške.

-Oprostite, gdje je stara kuća što je prije bila ovdje?

-Strušena. Sve je strušeno. Amin.

-A gdje je žena i dječak što su živjeli ovdje?

-A ko pita? – progovori grubi muški glas.

-Bio sam ovdje prije dvadeset godina. Ustvari prije deset. Znao sam ženu i dječaka.

-I nikad nisi donio torbu i stvari za školu – progovori muškarac.

Iz hlada kruške iziđe visoki plavokosi čovjek, stasit i snažan, velikih ramena i blaga izraza lica.

-Muhareme? – izbezumljen sam upitao.

-Uvijek sam vjerovao da ćeš doći. Nadam se da si sad donio stvari za školu?

-Nisam – izgubljeno sam odgovorio, pitajući sebe što ih nisam ponio. – Prošlo je mnogo. Prošlo je…

-Dvadeset godina – reče muškarac pokazavči desnom rukom četiri prsta. Opet četiri prsta, pomislih.

-Da, dvadeset – gledao sam u njegove ruke.

– Znam brojeve, ali ne mogu pomjeriti prste. Uvijek pokažem četiri – nasmiješio se. – To sam ti htio reći. Znam brojeve. Mislio sam da se zbog toga nisi vratio, jer nisam dovoljno pametan.

-Ali nisam…

-I zato sam svima htio dokazati da mogu i sa jednom rukom sve postići i da je obećanje jako bitno. A obećao sam majci kuću. I tebi…

Sjeo sam na klupu ispod kruške, dok je moja supruga prilazila zajedno s djecom. Začuđen sam  gledao u stariju ženu, mladih očiju, ispaćenu i umornu.

-Hoćete l’ kafu?

Mlada žena taman je iznosila kafu i kad nas je vidjela brzo je pohitala nazad u kuću.

-Ide napraviti još, ne može da fali – progovori Muharem. -Moja žena – nasmiješio se.

-I sve je ovo tvoje?

-I ono sve što si prošao. A sve sam postigao jednom rukom. Samo zato što sam obećao. Jer obećanja su dio sudbine. Ili je prate ili je preokrenu. Nikad ne obećavaj ono što ne možeš uraditi barem jednom rukom ili jednom u životu!!!