sanjam…

Život se svodi na par rečenica, želja i brojeva, između kojih crtica označava samo početak i kraj. Istina nas najviše boli, laž nas najjače vrijeđa. Kritike nas ljute jer su tačne, a pohvale nas lažu, jer su najčešće neiskrene. Prijatelji su sve rjeđi, a neprijatelji više nisu ni interesantni, jer ih je previše. Svakodnevnica je teška, jer o njoj tako mislimo, a budućnost za vratima, iako joj se ne nadamo tako brzo.

u mladosti, dok smo usnivali, željeli smo želje, dok se , kako starimo, baziramo na potrebe. Da li želje nestaju sa godinama ili ih zaboravljamo? Da li smo mi zaboravili sebe? Da li će iza nas ostati samo ona crtica između dva broja, tek toliko duga koliko smo dobra ostavili? Zar nismo tu za više?

Moje su se želje mijenjale. Kroz godine, kroz faze, kroz pročitane knjige, kroz svaki pečat u pasošu… Moje su želje postale manje, oskudnije ali zrelije, skromnije ali realnije. Jedna mala kućica, sa brojem 12, velika terasa sa pogledom, moje knjige na zidu razasute, i dvorište, tek toliko da stane jedna mala trampolina. I niz varoš, uz varoš, kraj Une i u Uni, do kraja života… do kraja snivanja.

Sanjam još uvijek velike gradove, ogromne zgrade fakulteta gdje sam željela studirati. Sanjam i velike biblioteke i čitaonice, iz mojih snova, sa slika, dalekih mjesta… Sanjam, jer volim da ih gledam… da još uvijek žive u mojim snovima. A želje, njih pokušavam da živim.

– Mama, Asja se danas kupala tu u moru – moj trogodišnji sin pokazivao je na Unu i imitirao plivanje.

-Jest dušo, ovo je naše more. Ovo je najljepše more koje imamo.

Jedna kućica, sa brojem 12, jedna soba igračaka i knjiga, i jedna trampolina… nježne ruke moga sina oko vrata, čvrsta ruka moga muža u mojoj ruci… i Una. I moja Bosanska Krupa. I moja, samo moja crta, duga trista života, duga milionima otkucaja srca…

Istina najviše boli, a laž najviše vrijeđa. Snovi su najteži kad ih samo živite, a život je težak ako nemate snove. Sanjajte, samo sanjajte…. I ne zaboravite živjeti.

Dječije ruke, bogatstvo svemira

Kroz najljepse stihove, prelijepe opise i najduze priče, ne bismo mogli opisati radost djeteta, dok se igra i uziva u igri. Niti bismo mogli opisati te osmijehe, poglede jedni drugima upućene, kao one kad se djeca gledaju i planiraju…. samo pogledima, samo osmijesima, samo dobrotom svoje duše.

18527848_10154870091363192_4314854623153557003_n

Sve su igre jedna drugoj slične, kad se igraju radi igre. One druge, malo složenije, što se igraju radi pobjede, više nisu igre, već životne poduke, da pobjeđuje samo onaj koji je igru zaboravio već na početku. Dok god sačuvamo dijete u sebi, bićemo sretni, jer kad dijete naraste, narastu i naši problemi, naše riječi i djela, u neka velika maštanja, a manja djelovanja,  velika sanjarenja, a mala životarenja. Ubijamo dijete u sebi zarad odraslog nečeg, čemu težimo, i tako izgubimo se u igri kojoj kraj nikad nije pobjeda.

Djeca su centar svemira. Svako dijete, centar za nekoga, a zajedno, jedna šarena i vedra zaigrana družina. Djeci je potrebna samo riječ da je pretvore u priču, i samo jedan list da narišu najljepše živote oko sebe. U srijedu, 17 maja, na Keju, obilježili smo Međunarodni dan obitelji, ali i rođendan naše prelijepe rijeke, jedinstvene Une, koja krasi sve naše najljepše snove. Tu smo srijedu, kao djeca, radovali se povjetarcu, i kao oni, crtali i stvarali u prirodi, zaljubljeni u sve lijepo, u sve čisto.

Važno je, doista važno, da se više od stotinu djece našlo na jednom mjestu, sa jednim ciljom, sa jednom misijom – pokazati koliko je važno biti dijete, koliko je važno biti dio obitelji, te koliko je važno gajiti i raspršavati vrijednosti obitelji i svega onoga što obitelj nosi sa sobom. Glavni inicijatori i organizatori ovog druženja bili su članovi vijeća, odnosno žene vijećnice,  koje su vlastitim sredstvima organizirale i pomogle ovaj događaj. Uz aktivno učešće, družile su se s djecom i same bile dio jedne predivne priče, koja tek otpočinje.

  • Koga si ovo nacrtao, upitao je učitelj jednog prvačića.
  • Mamu , tatu i sebe.
  • I ko čini porodicu?
  • Svi koji se vole – bio je odlučan.

Nešto malo kasnije još jedan prvačić je odgovorio na pitanje. Na njegovoj slici su bila dva muška lika, jedna žena i dvoje djece.

  • Ko čini tvoju porodicu?
  • Mama, tata, Lamija i ja.
  • A ko ti je ovo? – upitao je učitelj pokazavši na prvog čovjeka na slici.
  • Uh, to je did. On je glavni u porodici.

Lijepo smo se ismijali, saznali ko je glavni u porodici, a ‘ko misli da je glavni’, te se počastili sokićima i bombonama. Tek nekoliko bojica, jedan bijeli list, mnogo želja i snova, nekolicina entuzijastičnih ljudi, i mnoštvo djece – sve što vam treba da provedete jedan divno ispunjen dan, satkan od osmijeha i nade.

  • Ko čini porodicu? – upitala je učiteljica jednu djevojčicu.
  • Porodicu čine svi oni ljudi koji me vole.

Ja ne bih dalje o tome ko piše definicije i ko definiše porodicu, ali riječi ove djevojčice su mi dovoljne da i sama shvatim. Mudrost djeteta prelazi granice realnog kad prihvatimo dječiju riječ kao jednaku, kao svoju.

Mnogo se od njih može naučiti, i mora. Jer moramo vratiti dijete u sebi da bismo nastavili igru, da bismo uživali u životu, a ne samo životarili, ne samo preživljavali. Jer djeca, kao najljepša biljka svakoga vrta, kao stabljika svake porodice, kao duševna nota svake pjesme, sve vide onako kako je, onako kako može biti.

A mi, vrijeme je da nešto naučimo od njih i da im damo priliku da još mnogo toga glasno kažu. I da se igraju.18527646_10154870092508192_5046672694195598888_n18527726_10154870092013192_4291194457002896928_n18557134_10154870092108192_1883744842766775497_n18582586_10154870091853192_4701857165636834600_n

Panta Rei

krupa krupa krupa.jpgSve sto znam je da pišem. Da gledam, i pišem. Primjećujem, slušam, promatram sitnice, pamtim godinama i dobro i loše. I pišem.

Ne znam više ništa. Nemam drugih vještina, ni talenata, sem da pišem, a ni u tome nisam odlična. Ali ne odustajem. Pišem o onome što znam, onome što osjećam i vidim. Nije to mnogo, jer je moj vidokrug prilično uzak, još bez naočala, koje su zadnji put viđene u parku kraj Doma.

Ne putujem mnogo, a i kada odem, ne pišem o tome, jer  sva moja pisanja su ovdje, kraj mene, oko mene, sa mnom.

Ne planiram u Njemačku, niti u bilo koju drugu obećanu zemlju. Često me pitaju što ne idem, kad me ovdje niko ne priznaje, ali bih ja o priznanjima  mogla knjige pisati. Nije važno ko te ne priznaje niti ko ti ne pruža podršku, već oni koji to rade. Oni koji vjeruju u mene, koji su tu da zajedno sa mnom grade i prave, uljepšavaju i čine boljim ovaj naš mali svijet boja i nijansi.

I zato pišem, jer ne znam ništa drugo. Nekad sam podučavala, još pokušavam, ali se ta svijeća polako gasi. Nekad sam i voljela sport, ali sad je to politička igra, a ja nisam politički igrač.
Možda zbog toga sam ovako neuspješna, bez podrške, bez ideje i plana.

No, ostaje moja Krupa, moja Una, moja duša što diše ovdje, u raznolikostima prirodnih nijansi ljubavi i ljepote, i ono što najviše vrijedi, oni koji vjeruju u bolje. I moja će Krupa i dalje biti najljepša, i kad je skroz unište mediokritetne olupine malih ljudi, duša će ostati i zauvijek će živjeti, lijepa i čista.

Panta rei…
I ja ću i tad znati samo pisati. I to ne baš tako dobro!!!

…i sretno žive sve generacije…

…Sve će to o, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš…

Pr17021369_1252047558211731_5891610002694186507_n.jpgoteklih me dana obuzela nevjerovatna sjeta. U jatu problema, nevjerovatnih dešavanja, nelogičnih i oronulih odluka, podsmijeha, ufuranosti i bezobrazluka…U beskraju ljudske gluposti, nepostojećih vrijednosti i istina, sjeta je jedino što me još tjera da koračam, da živim.

Okrenem sve oko sebe, pogledam ljude i njihove uloge, u ovom kratkometražnom, niskobudžetnom filmu, zvani život, i tješim se da će jednom biti bolje, kao i svi mi, i šutim. Jer drukčije ne može.

Pogledam sve ove ljude, koji se igraju tuđim životima, tuđim sudbinama i kao marionete, povlače ih i razvlače, bacaju…i  tako ispočetka. Prisjetim se onih lijepih vremena, kad je jedina briga bila hoće li me pustiti za Novu do 2, ili subotom do 11, i sjeta me odvede u neke nove dimenzije, koje danas više ne postoje. Ne sjećam se tada, ili možda nisam primjećivala, da su se ljudi igrali bogova, stvarajući ništa a upravljajući svime. Ne sjećam se ni da su ljudi bili u tako bezizlajnoj situaciji, a tako pasivni i tako oronuli u svojoj nemoći.

Ne sjećam se ni da su prije, nekad ne tako daleko u prošlosti, figure pune zraka bile teže ili jače od onih običnih, drvenih, klasičnih. Nekako mi danas oni pijuni imaju previše moći, da marširaju svim poljima, bez pravila, a kralj ili kraljica, sem moći, nemaju više ništa, puni zraka i mediokretnih vrijednosti.

A nekako sam voljela šah.

Sjetim se one pjesme, one naše, Dekanove i Dzimijeve, velike pjesme… Sjetim se, i slušam i čekam da se vrate ona sjećanja, onaj osjećaj…i pitam se, gdje si čovječe, gdje je duša nestala?!

Obuzme me ta neka sjeta, onaj osjećaj kad sam, uz tu pjesmu puštala suzu, i uz osjećaj netrepeljivosti i sreće, u stomaku, u srcu, u glavi, doživiljavala onaj osjećaj kad sam se vratila svojoj kući. I ta se pjesma, nekako duboko u meni, urezala kao moto da će jednom, sve generacije, sretne, zajedno graditi ovaj grad, ako treba od početka, jer upravo to i jesmo uradili.

I gledam te Krupo danas, i žal se nakuplja, sjeti prkosi. I čekam, čekam nešto. Neku dobru vijest, neku staru sliku.

Ali, ništa se ne može sam. Ni vjetrenjače srušiti, ni carstvo sagraditi. Ništa ne možeš sam, sem umrijeti.
Gledam te Krupo danas, i sretno, velim ti, jer modra Una i Stari grad ti se smiješi, ali niko više nije sretan. Previše je na kocki. Previše toga ne razumijemo. Previše smo sami, za sebe. Niko više nije za tebe. Niko, Krupo, grade ponosni!

Kolačijada za život!!!

16996069_10211965615846714_7284968029335281657_nDijete, kad gleda život, vidi boje, radost, igru i ljubav. Dijete, kad ugleda sunce, vidi prostranost i ljepotu, nadu. Dijete, kad živi, živimo svi oko njega, za njega i sa njim.

Ovo je priča o jednom djetetu, malom, hrabrom i strpljivom dječaku iz Bužima, koji je u svojoj najranijoj dobi svu sunčanu stranu svog djetinjsva usredotočio na borbu i hrabru izdžljivost, kako to samo dijete zna. Mali Nail Lelić, koji ima tek 15 mjeseci, bori se sa zloćudnom bolesti. Zloćudni tumor se proširio i obuzeo kičmeni stub, bubrežne žlijezde, bubrege i desno plućno krilo, te je zbog teškog zdravstvenog stanja bilo neophodno daljnje liječenje u Turskoj, gdje je i otputovao prije nekoliko dana.

Za malog Naila novčana sredstva se skupljaju u mnogim gradovima, jer je pomoć neophodna. U Bužimu, Kladuši i još nekim gradovima kantona, pa i šire, sakupljena su sredstva kolačijadama i mnogim drugim načinima, koji će pomoći malom lavu da pobijedi ovu bitku. U Bosanskoj Krupi, u organizaciji žena Bosanske Krupe, kolačijada će biti organizirana 6.03.2017.godine, gdje ćete biti u mogućnosti pomoći jednom djetetu koje tek treba da živi.

Jedan dječak, koji je tek trebao da potrči prostranim livadama svoga djetinjstva, jedna mala grudvica puna ljubavi i sreće, jedan život koji će vašom kupnjom kolača, vašim datim udjelom, vidjeti sunčanu sreću svoga djetinjstva, mladosti i života!

Ovom prilikom molim sve Krupljane, sve ljude koji se nađu u Krupi, da dođu i pomognu ovom dječaku da, već svojim velikim lavovskim srcem, voli i živi zdrav, sretan i spokojan, sa svojom porodicom.

Molim sve roditelje da svojoj djeci ukažu na važnost ove akcije, da im daju novac da kupe taj jedan kolač, ali da im i otvore srce za više životne ciljeve. Molim i odrasle, roditelje , jer oni najviše mogu razumjeti bol koju dječija patnja donosi, prošetajte, odvojite od srca i novčanika, i kupite ili donesite kolač na prodaju, da uspijemo skupiti što više, da pomognemo ovom dječaku. Pozivam i škole, da se pokušaju organizirati, da pomognu ovu akciju, jer svako od nas voli kolače, a ovi su najvrijedniji, jer spašavaju nečiji život. Posebno pozivam našu vlastelu, velike poduzetnike  i one koji se svojim bojama diče, da ih ovaj put pokažu u bojama srca, i da podrže ovu akciju. Pređite preko svih predrasuda, ljudski je život u pitanju!

Krupljani su uvijek imali veliko srce, i znali su podržati akcije kao što je ova. 16864313_1814626338862782_692045791302067620_n16835882_1813751155616967_460472234529462228_o

Nada zaista umire zadnja

I umrla je.

 

Oni koji me poznaju, privatno pa čak i površno, znaju da sam izrazito pozitivna osoba. Sve što sam u životu željela, i dobila sam, trudom, radom, znojem i upornosti. Smatram se uspješnom osobom, sposobnom i realnom. Svi koji me poznaju, znaju također da nemam granica… ne znam stati pričati, ne mogu poslušati kad mi se kaže, ne znam reći ne projektu ili dobroj ideji, i kad jednom odustanem, odustala sam zauvijek. Valjda je ovo zadnje granica.

Počela sam pisati ovaj blog da se rasteretim, da me prođu ljutnje kad mi jave da nema više mjesta za mene na poslu…kad mi kažu da je moglo bolje i da će biti bolje, nekad, i kad vidim koga su onda zaposlili i na koji način. Također sam počela pisati da ne plaćam psihijatra, jer kako i spomenuh, nisu me zaposlili da bih bila na platnoj listi negdje, a i pisanje će uvijek ostati, crno na bijelo, zapisano za sva vremena.

Od svih prilika koje sam imala, većinu sam iskoristila. Neke sam suludo odbacila, neke predvidjela, a za nekima još uvijek žalim. Kao naprimjer, kad sam dobila pismo ponude da studiram na prestižnom Univerzitetu u Nottingham-u, gdje sam se prijavila i među desetinama hiljada studenata, dobila šansu. Kad su me prepoznali u US Ambasadi i dali mi priliku da širim znanje putem projekta, te ujedno i na TELTS-u, koji je najbolji i najcjenjeniji seminar u zemlji, gdje sam bila pozvana kao predavač, prvi ikada iz BiH.

Ne hvalim se, najiskrenije, jer sam se davno time pohvalila na fejsu. A zašto onda ovo pišem?

Kao što sam rekla, zato što nemam para za psihijatra :D…. Pišem zato što po ko zna koji put, Krupa mi okreće leđa. Ali ne narod.
I tako mnogima!
Još 2011.godine, kad sam proglašena najboljim mladim autorom u BiH, Krupa je stajala kraj mog imena. Poslije toga, na svim ovim dešavanjima gore nabrojanim, isto Krupa. I na svim međunarodnim konferencijama, opet Krupa. I sve aktivnosti, sve događaje, sve ideje koje su prošle ‘u narodu’, sve je bilo iz Krupe. Pa i ova konferencija što sljeduje, opet Krupa.

A ja od Krupe, šta imam?Sem ljepote grada i dobrih ljudi, nista. Ni da podrže ideju, ni da pomognu zajednici, ne meni! JEr meni i nije pomoć potrebna. Imam ovaj blog, da me liječi… I imaću uvijek Njemačku, gdje za rad barem imam krvave ojre.

I kao što kaže jedna moja prijateljica maloprije u poruci: ‘Tuko, pakuj se i idi. Hem znaš jezik hem si sposobna ko strijela(šta god ovo značilo)! ‘

 

Na vlastitu odgovornost, drugi dio – satirična oda

unaDanas sam, nakon više od tri mjeseca, vozila kroz kanjon, na svoju vlastitu odgovornost. I kao i prije, i sad me veselio kanjon, ljepote rijeke Une, drveće koje, kad je lijepo vrijeme napravi tunel svojim krošnjama i pušta sunce tek da proviri, i obasja ljepotu zelenila, dok zimi, ledenice ukrašavaju planinu i daje joj bajkovit izgled i magičan sjaj. Kad je ovako tmurno, Una dobije žalosnu boju, smeđu i prvljavu, al’ je zaigranost ‘vadi’, i opet, osjećaš se kao da si tamo gdje pripadaš. Baš uživam voziti kroz kanjon.

I danas, nakon dugo vremena i nakon znakova upozoronje, pođoh kroz kanjon, na svoju odgovornost. I nije baš svejedno. Kad vidiš onu tablu, nešto te stegne u stomaku. Da l’ je to bijes koji osjećaš prema onima koji su je postavili, ili pak mali strah, da ipak možda stoji sa razlogom?! I polako, uzdahnem poslije table i krenem, hrabro. Možda ipak ima nečega…

Tih petnaest kilometara, koliko je opasnost prisutna, zaista sam se osjećala ugroženom. Toliko ljepote čovjek ne može podnijeti. Mah, i ta smeđa boja Une, i te kapnice što padaju sa planine, to je oduvijek bilo. Pa i ti kamioni, zbog kojih na istim mjestima stajemo, rikverc, prva , udari, stijena, stanes malo, popricas sa ljudima… Sve isto!

Al’ ta tabla…
Nešto razmišljam zašto bi ta direkcija  to uradila… Mora da postoji neka velika opasnost. Tako su nas prije lijepo čuvali. Vazda sam, kad bi išla u Bihać, osjećala se tako sigurno, jer sam znala da idem na nečiju odgovornost i da će me uvijek čuvati. Ah, kad malo i razmislim, ta koliko im para dajem, i moraju. Pa na plati, de postotak za ceste. Pa zdrastveno, de za ceste. Pa gorivo, de de za ceste. Onda osiguranje, daj za ceste. Odes u bolnicu, daj injekciju, deset maraka, i daj cener za ceste. Daj djetetu kinder jaje, de i za ceste.

I vraćam se tako, noć, milina voziti, nigdje nikoga. U tih petnaest kilometara, tri auta. A i gdje će, utorak navečer. Na vlastitu odgovornost, utorkom naveče ni nokte ne smiješ sjeći.

Kapnice padaju, prepadne te koja. Poneko svjetlo sa one strane Une. Zablicalo i ono, da me upozori, a ja naprijed, kao da imam misiju. Mrak, tišina, kiša negdje. Odjednom mi se upali svjećica za eirbeg, a potom i za mjerenje kilometraže(do tada, iz nekog razloga, nisu radile). Potom se upali i brzinomjer i napokon vidjeh koliko idem. HA!

Vanzemaljci. Zato! Radio prosvira, pa opet se zagasi. Čudne vibre su u tom kanjonu.

I prolazim tablu koja me obavještava da je sad sigurna, da mogu na neciju odgovornost slobodno da vozim. I taman da odahnem, kad neka budala ide direkt u mene. Pretiče neki jadni mali autic, klio meŠčini, i dva velika svjetla jure ka meni. Uleti u zadnji čas, makazice kažu da se zove termin, ja zanijemila, nit’ kočim nit dodajem gas, samo klizim, na nečiju ogovornost, a on nesta iza krivine. Sreća hej, pa je poslije table. Onako, bilo bi na moju odgovornost!

Ode kupiti sad nesto za smirenje i dati, Bog im dao, i za ceste šta…