vrijeme….

Odavno već imam strašan poriv da pišem, ali nemam vremena. U biti stalno pišem, nešto, nekome, nekada… ali nema traga! U nekoj sam čudnoj trci sa vremenom, kao  da ga iznemoglo ganjam, sustižem, prestižem i onda pričekam…dam mu prednost par dana, pa opet ispočetka. Nisam sigurna da li ja ganjam vrijeme ili ono mene.

Ta neman ,vrijeme, uspješno mi daje savjete kojih se religiozno držim, iako savjete ne trpim. Nisam niti neki savjetodavac, sem da mogu saslušati…mada sam i tu sve lošija. Odavno i dugo sam bila samo kutija. Nakupilo se tu tuge, bijesa, razočarenja, nestašnih momenata i prelijepih laži, izgnanih srdaca i mnoštvo, mnoštvo riječi, saslušanih, prepričanih, ispričanih… tuđih.

Jedino se vrijeme ne može vratiti, kažu mi. Čitam to, svakodnevno. Vrijeme je prolazno. Baš naprotiv!!! Vrijeme je nepomično! Statično! Isto! Uvijek prisutno! Ali mi prolazimo…

Da bar mogu stati, na tren. Na sat. Na dan! Al’ kad bih stala, onda bi poželjela da stojim, dugo…zauvijek!

… samo želim da prestane trka…ova što je vodim sama sa sobom.

Valjda protivnici ostaju vazda protivnici, isti po žici, jednaki po izdanju! Valjda..

Advertisements

jedan deseti…

Desetog ćemo, u tišini, osluhnuti vaša srca, pogledati oko sebe, jer svugdje ste, uvijek i dovijeka. Desetog, kao ukleti datum, sjetićemo se i samo šutati. 
I desetog će sijati sunce, visoko na nebu, i osmjehivat će se, svojim zrakama grijati naše obraze… 
Deseti za opomenu, za sjećanje, za suzu i uzdah!

Jedan je deseti uzeo dva divna mlada osmijeha, tek nastala, rascvjetana…
Jedan je deseti odnio snove, mladost i još mnogo toga.

Jedan će deseti donijeti tugu, suze i uzdahe, svuda oko sebe. I još će taj deseti vratiti slike, bol i sekundu, u kojoj nestade sve…

Ovaj deseti, nikad teži, nikad tiši, a galama razara.

Deseti, tek jedan u nizu, a prvi… pun jecaja!

Deseti, sto na sat, bez milosti, bez empatije, bez srama…
A samo su vjerovale sistemu, vjerovale onome što im je rečeno… da su sigurne kad je zeleno na semaforu! Da su sigurne kad tišina zapjeva, a grad ih svojim svjetlima obasjava… Da neće neko, iz bijesa, iz moći i prkosa, iz gluposti, voziti sto na sat… Uzeti dva tek započeta života…

Od prije poznat policiji… od prije poznat policiji… od prije poznat policiji!

Njih dvije više nema,  a on, i dalje bez empatije, bez milosti i srama, igra se sa svime u šta su njih dvije vjerovale!!!

Deseti, tek jedan u nizu… a prvi, najteži.

Dva pupoljka, dvije ruže.

deseti…

 

Još jedna balada o njoj…

bosanska-krupa.jpgBosanska Krupa usnije nocu u tako miran san, sa tek ponekom poluglasnom smetnjom automobila ili grupice dječaka sa dvije tri pive u krvi. Tih i miran, poluprazan san, sa  nekoliko svjetlećih tačkica sa zgrada i kuća, koje vidim s prozora. I tako spokojna sanja, a i ja s njom.

Svakim danom sve više volim ovaj grad. Volim svaku ulicu, onu standardnu u kojoj živim, kojom idem na posao ili do omiljenog kafića. Volim svaki dio te nezgrapno uređene, skoro neplanirane zajednice kuća i zgrada, velikih, malih, skromnih, bogatih, lijepih, neurednih  dvorišta… ili bez dvorišta, kućišta, kuća i kućetina.

Volim svaku malu ulicu, kojom prodjem samo nekad, u svojoj skromnosti skrivene od svakodnevnice, a opet uvijek tu, lijepe. Volim kutke koje poznajem po svojim dječijim avanturama, mladalačkim izletima, ili ovim polu-starim šetalištima.

Ima Krupa dušu, onu milu, ogromnu. Duša se, kazu ne može vidjeti niti opisati, ali se može osjetiti, napipati, udahnuti. Moja se Krupa može osluhnuti, srcem i otkucajem čuti, očima živjeti.

Volim ovo klupko nesretne sudbine, ove rastgane snove mladalačkih ideja, ovu neobranu ružu ljepote i savršenstva.
Volim ovu Krupu, jer gdje god krenem moja je… Moje su ceste djetinjstva, dijelovi prošlosti ruševne i krhke, kamen po kamen građene budućnosti, kao toranj visoke ljubavi prema svima, i moj zrak..lagan i mio, kao povjetara mazi obraze i tiho šapuće, dobro je!

Dobro je, kažem sebi, dobro je…

Dobra je Krupa, dobra, i vesela, i čila, i ponosna, i dražesna, vazda lijepa, vazda besprijekorno korača naprijed. Moja je Krupa oduvijek bila basnoslovno žarište mladosti, ljepote i topline.

Kažem sebi, oduvijek… Krupa je nadživjela mnoge, nadvladala mnoge, ipratila mnoge. Njena duša je vječna, mi smo prolazni. Nije vakat nadmudrivanja, jer mudri su davno izumrli. Jer vječni nikad ne posustanu, a prolazni nikad ne pobjeđuju.

Zato volim ovaj grad…nauči te da voliš, natjera te da živiš.

Kako preživjeti smak svijeta

18485328_161015051098842_545785868041517990_nDanas je jako teško biti pisac, jer se sve manje čita, ali i manje cijeni ono što je kvalitetno. Još ako ste žena, vjerovatnoća vaše pozicije pisca, spisateljice, da budete glavna vijest danas je skoro fikcija.  Ovo pišem kao potporu  i mali doprinos radu i djelu Jagode Iličić, i njenom Smaku svijeta, koji predstavlja spasenje,  u nekoliko različitih segmenata. Pročitajte, i pronađite svoje!

Kad sam dobila Kako preživjeti smak svijeta autorice Jagode Iličić koju znam kao spisateljicu koja isključivo piše za djecu, i znajući njen prethodni rad, o Smaku sam, moram priznati, imala već postavljeno mišljenje.

Već sam početak me obuzeo i knjigu je bilo teško ispustiti, čak i na sekundu. Ono što je karakteristično jeste da je knjiga za odrasle, ali zahtijeva da joj se u potpunosti posvetite, kao dijete, da je razumijete ali i pustite da vas vodi kroz maštovite vremenske zone, različite sudbine i likove, bez predrasuda, zaključaka i odgovora.

Znajući autoricu, njen prirodni tok svijesti, da nauči, informiše i educira svog čitatelja, od  samog početka sam nosila u sebi učeničku pažnju i otvorila sva čula za ono što me čeka.

Smak je nešto na šta se trebate  pripremiti da čitate i odvojite vrijeme da vas uvede u raznovrsni svijet mašte i stvarnosti, prošlosti i budućnosti, pravednog i manje pravednog, ovisno kako mislimo, kako promatramo život i na koji način ga cijenimo.

Autorica je zaista učiteljica života, koji ova knjiga prenosi kroz svoje stranice i traži od nas da aktivno učestvujemo, bez premca, jer takav je i sam život. Smak je nešto što nas opominje da živimo.

Ova knjiga nema nekih ‘određenih’ čitalaca, kojima bih ju preporučila. Knjiga je za sve one koji žele naučiti da su ljudi glavni likovi života, a ne radnja koja im se dešava, niti ono što ih je snašlo. Kroz cijelu knjigu,  radnja je u drugom planu, dok je istančan autoričin način pisanja i akcent na likovima i njihovim odlukama glavna domena cijele knjige.

smak svijeta

 

19657014_189224821611198_7699706742277714367_n.jpg

Naučimo čitati prave knjige i naučimo učiti iz njih, rekla bih na kraju, i svima preporučila Kako preživjeti smak svijeta, autorice Jagode Iličić. Možda nećete dobiti odgovore koje ste mislili da knjiga daje, a možda baš vam i odgovori na ono što vas zanima.

 

–              Da li je to neki priručnik za preživljavanje? – upitao me jedan stariji čovjek na plaži, čitajući Jutarnje.

–              Moglo bi se tako reći – kroz smiješak sam odgovorila.

–              Pa , je l’ kaže kako? – nastavio je.

–              Svako svoje spasenje može pronaći …  da, svakako.

–              A o čemu je u biti? – upitala je njegova supruga, dok je čitala Danijelu Stil, ne mičući oči sa knjige.

–              O ljubavi – odgovorila sam brzo. -O različitim vrstama ljubavi.

–              Ih, to mi i nije neko spasenje – kroz smiješak reče čovjek, klimajuci glavom prema njoj i namignuvši.

Nasmijala sam se samo. Različite smakove svijeta imamo u vidu, svako na svoj način. Ovaj vam Smak daje nove opcije – da preživite.

 

Važno je, dobro to zapamti, vraćati se svojoj kući sretan. Moraš znati da su tvoja vrata granica tvog svijeta u kome važe samo tvoja pravila.(iz knjige Kako preživjeti smak svijeta)

sanjam…

Život se svodi na par rečenica, želja i brojeva, između kojih crtica označava samo početak i kraj. Istina nas najviše boli, laž nas najjače vrijeđa. Kritike nas ljute jer su tačne, a pohvale nas lažu, jer su najčešće neiskrene. Prijatelji su sve rjeđi, a neprijatelji više nisu ni interesantni, jer ih je previše. Svakodnevnica je teška, jer o njoj tako mislimo, a budućnost za vratima, iako joj se ne nadamo tako brzo.

u mladosti, dok smo usnivali, željeli smo želje, dok se , kako starimo, baziramo na potrebe. Da li želje nestaju sa godinama ili ih zaboravljamo? Da li smo mi zaboravili sebe? Da li će iza nas ostati samo ona crtica između dva broja, tek toliko duga koliko smo dobra ostavili? Zar nismo tu za više?

Moje su se želje mijenjale. Kroz godine, kroz faze, kroz pročitane knjige, kroz svaki pečat u pasošu… Moje su želje postale manje, oskudnije ali zrelije, skromnije ali realnije. Jedna mala kućica, sa brojem 12, velika terasa sa pogledom, moje knjige na zidu razasute, i dvorište, tek toliko da stane jedna mala trampolina. I niz varoš, uz varoš, kraj Une i u Uni, do kraja života… do kraja snivanja.

Sanjam još uvijek velike gradove, ogromne zgrade fakulteta gdje sam željela studirati. Sanjam i velike biblioteke i čitaonice, iz mojih snova, sa slika, dalekih mjesta… Sanjam, jer volim da ih gledam… da još uvijek žive u mojim snovima. A želje, njih pokušavam da živim.

– Mama, Asja se danas kupala tu u moru – moj trogodišnji sin pokazivao je na Unu i imitirao plivanje.

-Jest dušo, ovo je naše more. Ovo je najljepše more koje imamo.

Jedna kućica, sa brojem 12, jedna soba igračaka i knjiga, i jedna trampolina… nježne ruke moga sina oko vrata, čvrsta ruka moga muža u mojoj ruci… i Una. I moja Bosanska Krupa. I moja, samo moja crta, duga trista života, duga milionima otkucaja srca…

Istina najviše boli, a laž najviše vrijeđa. Snovi su najteži kad ih samo živite, a život je težak ako nemate snove. Sanjajte, samo sanjajte…. I ne zaboravite živjeti.

Dječije ruke, bogatstvo svemira

Kroz najljepse stihove, prelijepe opise i najduze priče, ne bismo mogli opisati radost djeteta, dok se igra i uziva u igri. Niti bismo mogli opisati te osmijehe, poglede jedni drugima upućene, kao one kad se djeca gledaju i planiraju…. samo pogledima, samo osmijesima, samo dobrotom svoje duše.

18527848_10154870091363192_4314854623153557003_n

Sve su igre jedna drugoj slične, kad se igraju radi igre. One druge, malo složenije, što se igraju radi pobjede, više nisu igre, već životne poduke, da pobjeđuje samo onaj koji je igru zaboravio već na početku. Dok god sačuvamo dijete u sebi, bićemo sretni, jer kad dijete naraste, narastu i naši problemi, naše riječi i djela, u neka velika maštanja, a manja djelovanja,  velika sanjarenja, a mala životarenja. Ubijamo dijete u sebi zarad odraslog nečeg, čemu težimo, i tako izgubimo se u igri kojoj kraj nikad nije pobjeda.

Djeca su centar svemira. Svako dijete, centar za nekoga, a zajedno, jedna šarena i vedra zaigrana družina. Djeci je potrebna samo riječ da je pretvore u priču, i samo jedan list da narišu najljepše živote oko sebe. U srijedu, 17 maja, na Keju, obilježili smo Međunarodni dan obitelji, ali i rođendan naše prelijepe rijeke, jedinstvene Une, koja krasi sve naše najljepše snove. Tu smo srijedu, kao djeca, radovali se povjetarcu, i kao oni, crtali i stvarali u prirodi, zaljubljeni u sve lijepo, u sve čisto.

Važno je, doista važno, da se više od stotinu djece našlo na jednom mjestu, sa jednim ciljom, sa jednom misijom – pokazati koliko je važno biti dijete, koliko je važno biti dio obitelji, te koliko je važno gajiti i raspršavati vrijednosti obitelji i svega onoga što obitelj nosi sa sobom. Glavni inicijatori i organizatori ovog druženja bili su članovi vijeća, odnosno žene vijećnice,  koje su vlastitim sredstvima organizirale i pomogle ovaj događaj. Uz aktivno učešće, družile su se s djecom i same bile dio jedne predivne priče, koja tek otpočinje.

  • Koga si ovo nacrtao, upitao je učitelj jednog prvačića.
  • Mamu , tatu i sebe.
  • I ko čini porodicu?
  • Svi koji se vole – bio je odlučan.

Nešto malo kasnije još jedan prvačić je odgovorio na pitanje. Na njegovoj slici su bila dva muška lika, jedna žena i dvoje djece.

  • Ko čini tvoju porodicu?
  • Mama, tata, Lamija i ja.
  • A ko ti je ovo? – upitao je učitelj pokazavši na prvog čovjeka na slici.
  • Uh, to je did. On je glavni u porodici.

Lijepo smo se ismijali, saznali ko je glavni u porodici, a ‘ko misli da je glavni’, te se počastili sokićima i bombonama. Tek nekoliko bojica, jedan bijeli list, mnogo želja i snova, nekolicina entuzijastičnih ljudi, i mnoštvo djece – sve što vam treba da provedete jedan divno ispunjen dan, satkan od osmijeha i nade.

  • Ko čini porodicu? – upitala je učiteljica jednu djevojčicu.
  • Porodicu čine svi oni ljudi koji me vole.

Ja ne bih dalje o tome ko piše definicije i ko definiše porodicu, ali riječi ove djevojčice su mi dovoljne da i sama shvatim. Mudrost djeteta prelazi granice realnog kad prihvatimo dječiju riječ kao jednaku, kao svoju.

Mnogo se od njih može naučiti, i mora. Jer moramo vratiti dijete u sebi da bismo nastavili igru, da bismo uživali u životu, a ne samo životarili, ne samo preživljavali. Jer djeca, kao najljepša biljka svakoga vrta, kao stabljika svake porodice, kao duševna nota svake pjesme, sve vide onako kako je, onako kako može biti.

A mi, vrijeme je da nešto naučimo od njih i da im damo priliku da još mnogo toga glasno kažu. I da se igraju.18527646_10154870092508192_5046672694195598888_n18527726_10154870092013192_4291194457002896928_n18557134_10154870092108192_1883744842766775497_n18582586_10154870091853192_4701857165636834600_n

Panta Rei

krupa krupa krupa.jpgSve sto znam je da pišem. Da gledam, i pišem. Primjećujem, slušam, promatram sitnice, pamtim godinama i dobro i loše. I pišem.

Ne znam više ništa. Nemam drugih vještina, ni talenata, sem da pišem, a ni u tome nisam odlična. Ali ne odustajem. Pišem o onome što znam, onome što osjećam i vidim. Nije to mnogo, jer je moj vidokrug prilično uzak, još bez naočala, koje su zadnji put viđene u parku kraj Doma.

Ne putujem mnogo, a i kada odem, ne pišem o tome, jer  sva moja pisanja su ovdje, kraj mene, oko mene, sa mnom.

Ne planiram u Njemačku, niti u bilo koju drugu obećanu zemlju. Često me pitaju što ne idem, kad me ovdje niko ne priznaje, ali bih ja o priznanjima  mogla knjige pisati. Nije važno ko te ne priznaje niti ko ti ne pruža podršku, već oni koji to rade. Oni koji vjeruju u mene, koji su tu da zajedno sa mnom grade i prave, uljepšavaju i čine boljim ovaj naš mali svijet boja i nijansi.

I zato pišem, jer ne znam ništa drugo. Nekad sam podučavala, još pokušavam, ali se ta svijeća polako gasi. Nekad sam i voljela sport, ali sad je to politička igra, a ja nisam politički igrač.
Možda zbog toga sam ovako neuspješna, bez podrške, bez ideje i plana.

No, ostaje moja Krupa, moja Una, moja duša što diše ovdje, u raznolikostima prirodnih nijansi ljubavi i ljepote, i ono što najviše vrijedi, oni koji vjeruju u bolje. I moja će Krupa i dalje biti najljepša, i kad je skroz unište mediokritetne olupine malih ljudi, duša će ostati i zauvijek će živjeti, lijepa i čista.

Panta rei…
I ja ću i tad znati samo pisati. I to ne baš tako dobro!!!